Staklene perlice : Tiha umjetnost koja spaja kontinente i pretkinje

Postoje trenuci kada se novi kreativni put otvori sasvim neočekivano, kao da nas pozove na povratak nečemu što smo oduvijek nosili u sebi. Moj poziv stigao je u jednom jednostavnom, gotovo usputnom pitanju. Draga prijateljica i  draga učiteljica upitala me: “Sofi, kada ćeš ti početi raditi nakit s perlicama?”

Na to sam, gotovo refleksno, odgovorila da je to prezahtjevno, da to već mnogi rade, i da mi se čini pretjerano dugotrajno. No život se, kao i umjetnost, ponekad otvara upravo na mjestima koja odbijamo pogledati. Isto mi se je desilo sa glinom prema kojoj sam u srednjoj školi imala veliki otpor , a sada je moj najdraži medij za  kreativno izražavanje pjesme mog srca. 

Uskoro je došla prilika: željela sam stvoriti dar za osobu koja mi je iznimno važna. Vizija tog dara uključivala je perlice, i naprosto nisam imala izbora. Sjela sam za stol, uzela iglu, konac i sitna staklena zrnca — i vrlo brzo dogodilo se nešto neočekivano. U ruci se upalila ona poznata unutarnja vatra, ona koja se ne može racionalizirati ni objasniti. Otkrila sam novu kreativnu strast. novu vrstu meditacije, novi način kultiviranja prisutnosti u sadašnjem trenutku. 

Rad s perlicama otvorio mi je vrata u svijet koji je u meni već bio zapisan. U hrvatskoj tradiciji, osobito u sjevernim krajevima, staklene perlice imaju važnu i raskošnu ulogu. Samoborski kraluš, jedan od najprepoznatljivijih tradicijskih komada, generacijama je dio svečanih nošnji. Njegovi geometrijski motivi, nizovi boja i složeni uzorci nose rukopis prošlih generacija.

Kada radim s perlicama, osobito kada ponirem u ritam boja i igru simetrije, imam osjećaj da se povezujem s pretkinjama . Ta mala ponavljanja, precizna i tiha, kao da otvaraju vrata u zajedničku povijest.

.

Ipak, moj put nije ostao samo u okvirima lokalnog nasljeđa. Inspiracija mi je došla i od povezanost s radovima plemena Sjeverne i Južne Amerike, posebno s Wixarika (Huichol) tradicijom iz područja današnjeg Meksika. Njihova umjetnost perlica jedna je od najprepoznatljivijih na svijetu: složeni, intenzivno koloristični motivi, često nadahnuti vizijama iz tradicionalnih ceremonija, tvore nakit koji je istovremeno duhovni predmet i umjetničko djelo. Posebno me nadahnjuju i tradicije sjevernoameričkih plemena, poput Lakota ,Dakota, Cheroke i ostala plemena čiji je rad s perlicama iznimno profinjen i duboko simboličan. Njihove naušnice i ornamenti rađeni tehnikama poput peyote stitcha i brick stitcha nose geometriju koja je istovremeno precizna i intuitivna, gotovo poput vizualnih molitvi. U tim sitnim strukturama prepoznajem snagu jednostavnosti, ritam prirode i tihe poruke koje se prenose iz generacije u generaciju — i upravo taj spoj tradicije i simbolike snažno utječe na moj vlastiti rad. Huichol umjetnici koriste perle kao alat za prenošenje mitologije, kozmičkih simbola, životinjskih vodiča i obrednih iskustava. Njihovi ornamenti ponekad djeluju kao svemir sažet u maloj površini, a upravo ta geometrijska složenost i simbolika snažno su utjecale na moj rad.

Posebno me privlače i slavenski uzorci, osobito oni iz Rusije i Ukrajine. U njihovim perlicama prepoznajem nešto što mi je iznenađujuće blisko — ritmove boja,  geometriju i motive koji kao da nose isti unutarnji jezik kojim i ja stvaram. Kad gledam njihove tradicionalne ornamente, imam osjećaj kao da se dotičem jednog dubljeg sloja nasljeđa, nečega što je istovremeno daleko i vrlo moje.

No postoji još jedan izvor koji me jednako snažno prati — drevni Egipat. Kad radim s perlicama, osobito s geometrijskim motivima, ponekad osjetim nešto što bih mogla opisati gotovo kao povratak poznatom.

Egipćani su među prvima razvili sustavnu umjetnost perli. Njihove faience perle, plave kao nebo nad Nilom, i nakit od lapisa, karneola i tirkiza imali su ulogu zaštitnika, amuleta, nositelja osobne snage. Perlice su bile dio svakodnevice, ali i dio zagrobnog puta — čuvari, simboli, svjetionici.

U mojem stvaranju, upravo taj aspekt ponekad zazvoni kao udaljeni, ali jasan odjek. Dok nižem perlicu po perlicu, kao da me dio mene vraća u vremena u kojima je ornament bio i molitva, i zapis, i osobna čarolija. Taj osjećaj poznatog, starog i bliskog, kao da dolazi iz nekog sloja koji nije samo naučen, nego utkan u dušu. 

Možda je to ono što perle znaju bolje od nas: čuvati tragove , priče prošlih civilizacija u svojim bojama i oblicima.

Što dulje radim s perlicama, to više shvaćam koliko su univerzalne. U kulturama diljem svijeta — od slavenskih područja do Amerike, od Afrike do Bliskog istoka — perle su bile i ostale materijal koji povezuje ljude s njihovim podrijetlom.

A istovremeno su meditativan alat. Sitna perla ne dopušta brzinu. One neće trpjeti odsutnost. Dovoljno je da misao skrene, i odmah se potkrade greška — kriva boja, pogrešan kut, uzorak koji se prekine , one jednostavno traže da budeš prisutna, budna.

Postoji tiha mudrost u tom procesu. Perlice traže fokus, strpljenje i poštovanje ritma. Uče nas prisutnosti mnogo izravnije nego većina umjetničkih tehnika.

Ono što je počelo kao dar drugome postalo je dar sebi. 

Perle za mene danas nisu samo ukrasni element. One su putovanje kroz vrijeme, kontinente i unutarnje pejzaže. One su tihi jezik koji povezuje prošlost i sadašnjost, osobno ,kolektivno i tradicionalno.